BLOG |
Nekada jednostavno ne ide. Mučiš se i naprežeš se, ali to ne daje željeme rezultate. Kao da u tvojoj koži nisi ti ili kao da so ti u tuđoj koži.
Svet oko tebe nastavlja svojim tokom, kao da te ne konstatuje. Osećaš svu teskobu ovoga sveta na svojim plećima. Vazduh koji dišeš postaje zagušljiv. Davi te neka nevidljiva ruka sve jače i jače. Kao da si se probudio o nekoj drugoj dimenziji. Sve liči na tvoj svet, samo osećaj u tebi ti govori da si napogrešnom mestu. Ja se često osećam tako. Kako kaže Đorđe Balašević: "I tako to krene..." Ne želiš sebi da priznaš, pokušavaš da se uklopiš, ali ti ne ide. Stvarnost je od tebe jača. Iza tebe su godine koje su pojeli skakavci, a ispred tebe, neizvestna budućnost. Na toj sredini puta lagano shvataš da je davno trebalo da skreneš levo kod Albukerkija ili makar da se probudiš iz ovog košmara. Na žalost, ti nisi junak petparačkih romana ili holivudskih filmova pa da se lagano izvučeš iz svega toga. Toneš sve dublje i dublje u mrak. Postaješ lagano svestan da pomoć ne dolazi i da ovoga puta moraš da uradiš nešto sam. Pokušavaš da misliš, da se koncentrišeš da središ svoje misli. Jednostavno ti ne ide. Suviše si se zaglibio. Suviše je života prošlo kraj tebe badava. Nije čekao da se ti osvestiši kreneš napred, već te je pregazio. Više dane i godine ne jedu skakavci već pravi pravcati zmajevi. Svakog sekunda otkidaju i deo tebe. Nestaješ, nema te. Što više vremena prođe, sve te manje ima tu. Zatvaraš oči. Mrak. Čuješ samo brujanje svog mozga koji te pita: "Kako smo dospeli ovde? Šta je to krenulo po zlu? Zašto nisam reagovao na početku, kada je problem bio mali?" Nemaš odgovor na to. Na početku je sve izgledalo zabavno, lepuškasto i naivno. Bio si presrećan što si uopšte uspeo da uđeš u priču. Opijen uzbuđenjem nisi mnogo mario za posledice. Verovatno ih još nisi ni bio svestan. Ili prosto nisi očekivao da to može i tebi da se desi. Lebdeo si širom univerzuma i ignorisao znakove pored puta, upozorenja i priče ljudi iz svog okruženja. poneo te je uspeh. Kao i sve u životu, tako i uspeh je vrlo škakljiva tematika. Jednog trenutka smatraš da si uspešan u onome što radiš, dok sledećeg trenutka sediš u jarku pokraj puta, držiš se za glavu i pitaš kako si tamo dospeo? Čitav život ti se raspada ispred očiju. Sva verovanja i uverenja nestaju poput daleke izmaglice na jutarnjem Suncu. Nije ti još uvek jasno zašto se život tako grubo poigrao sa tobom. Već sam pisao o tome da se svima nama dešavaju posrnuća i padovi i da je bitno da što pre ustaneš i povratiš kontrolu. Ali nekada kada padneš, desi se da te usput pregazi jako veliki kamion i od ustajanja nema ničega ni u najavi! Tako se osećam trenutno. Malo toga u mom životu izgleda onako kako ja to hoću. Kao da same stvari imaju neku svoju volju i danas su odlučile da jednostavno ne rade. Sve što sam planirao, palo je u vodu i pokazalo zube u ovom taktičko-umnom nadmudrivanju. Nemam rešenje. Moram da pustim ovaj dan niz vodu. Tako je najbolje. Sledeći će biti onakav kakav želim da bude. Znam to, osećam čitavim svojim bićem. A domani!
0 Comments
Leave a Reply. |
Vic danaAuthorje iskusan prodavac, trener, team builder i team lider u svojoj kompaniji. Pasija su mu sve stvari vezane za prodaju, motivaciju i lično usavršavanje. Uvek puca na najvišlje ciljeve...VIŠE Prijatelji
OGLASIProdajna obuka
|
Photo used under Creative Commons from WordRidden